Evropa se konačno budi iz uloge opreznog regulatora i pokazuje prve jasne znakove globalnog vodstva u umjetnoj inteligenciji
Suosnivač Globalnog instituta za etiku umjetne inteligencije Aco Momčilović za Forbes Hrvatska analizira trenutna događanja u svijetu umjetne inteligencije.
Bilo da mislite da AI napreduje, sporo ili brzo, to se svakako događa. Svaki dan imamo nove, zanimljive i kreativne načine upotrebe sve naprednije tehnologije. Od pravovremenog identificiranja gravitacijskih valova kako bi astronomi usmjerili svoje teleskope i gledali sudare zvijezda dok se događaju, do ranog prepoznavanja više od 1000 bolesti, kloniranja glumaca koji više nisu živi ili digitalnih avatara kupaca. Primjera kojih navodim u svojim edukacijama ima više nego vremena za nabrajanje.
Već se javljaju i cinični glasovi (neki bi rekli i već neko duže vrijeme) koji kažu da je temeljna svrha umjetne inteligencije omogućiti bogatima pristup raznim vještinama, dok istodobno onima koji posjeduju vještinu oduzima mogućnost pristupa bogatstvu.
Sigurno nije prerano da počnemo govoriti o posljedicama. Onim izravnim, nekada i očitim, ali i o posljedicama drugog reda koje će tek postati „emergentne“. I na individualnoj i na kolektivnoj razini. Zašto? Jedan od razloga je i da u području umjetne inteligencije mnogi ljudi oklijevaju pratiti brze promjene, a što ste manje tehnološki pismeni, to postajete ranjiviji.
Šta kad se nadzorna država usavrši?
Prvorazredne i drugorazredne posljedice već su zapanjujuće. Uzmimo za primjer promjene koje se dešavaju i u području sigurnosti i kibernetičke sigurnosti. U svijetu u kojem postoji snažna umjetna inteligencija, poticaj za špijuniranje rapidno raste. Ako već danas prikupljamo više podataka nego što ih možemo analizirati, tada svaka nova “marginalna” informacija ima sve manju vrijednost. Ali upravo AI danas čini lakim i dostupnim, ono što je još relativno nedavno bilo vrlo teško ili neizvedivo na velikoj skali.
Što ranije prepoznamo sekundarne učinke, to prije možemo oblikovati smislene politike i poslovne modele.
Možemo predložiti još raznih scenarija. Uskoro ću imati predavanje o utjecaju AI na religiju. Jedan od mnogih segmenata može biti vezan uz religiju i rituale: Jezični modeli trenirani na sakralnim tekstovima nude “AI ispovjednika” ili “virtualnog rabina” (već danas imamo takvih primjera i u EU) . Drugi red je institucionalno pitanje autoriteta: tko “potpisuje” sakrament ili fetvu izdanu uz pomoć algoritma?
Što nas može čekati u području edukacija? Ako se školski kurikulumi adaptiraju u realnom vremenu, djeca neće dijeliti iste “generacijske reference”. Može nastati “kognitivni jaz” unutar iste generacije – učenici u AI-tutoriranom sustavu vs. klasičnom. Primarna posljedica je personalizirano učenje; sekundarna je erozija zajedničkog kulturnog kapitala i kohezije vršnjaka.
Ili da se približimo pravu i raznim politikama: Kada forenzički sustavi postanu ekstremno točni, sudovi će prihvatiti „real-time AI audit trail“ kao dokaz → nestaje koncept alibija kakav znamo, a mogla bi porasti potreba za digitalnim alibi-servisima (šifrirani logovi koji dokazuju gdje niste bili).
Ekonomist Samuel Hammond iz Foundation for American Innovation upozorava i na paradoks savršene provedbe: kad bismo raspolagali besprijekornim mehanizmima nadzora, mnogi bi naši sadašnji zakoni postali sputavajući. Propisi su pisani uz pretpostavku da je ljudski rad ograničen resurs; što se događa kad se nadzorna država usavrši, kad AI transformira policijski aparat i kada rat postane domena beskonačnih rojeva dronova? Upravo ta promjena skreće pažnju na potrebu redefiniranja pravnih okvira i etičkih granica prije nego što tehnološki napredak preraste postojeće društvene dogovore.
Evropa smanjuje jaz prema SAD-u i Kini
Svi koji prate područje su svjedočili kako je sa novom američkom administracijom došao i novi pristup regulaciji / etici i razvoju umjetne inteligencije. Trenutačno smo u razdoblju velike smjene među tvorcima politika i upravo će oni najvjerojatnije biti na vlasti kada opća umjetna inteligencija — ili nešto vrlo slično tome (kao što neki predlažu – stvaranje AGEI – Artificial Good Enough Intelligence) — stupi na svijet. Što će tada učiniti? Kakve će se odluke morati donositi? I kakav način razmišljanja moramo početi razvijati već sada kako bismo se pripremili za ono za što nam gotovo svi stručnjaci na ovom području, što je glasnije moguće, poručuju da dolazi? I gdje je tu Europa?
Prema nekim pokazateljima, i nadanjima, izgleda da se Europa konačno budi iz uloge opreznog regulatora i, potaknuta energijom Paris AI Action Summita 2025., pokazuje prve jasne znakove globalnog leadershipa u umjetnoj inteligenciji: europski čelnici (prvenstveno Francuska i njen predsjednik Macron) i industrija združeno zatvaraju golemi investicijski jaz prema SAD-u i Kini lansiranjem javnih fondova i multinacionalnih projekata, dok se istodobno grade superračunala LUMI i LEONARDO kako bi kontinent dobio vlastitu računalnu infrastrukturu; inicijative poput “Current AI” povezuju istraživače i start-upe preko granica, potiču “obrnut odljev mozgova” i pokušavaju pretvoriti znanstvenu izvrsnost u komercijalne proizvode; a EU-ov AI Act i novi poticajni okviri istodobno harmoniziraju tržište i postavljaju etičke standarde, stvarajući dojam da Unija – premda kasno – kreira koordiniranu strategiju koja kombinira kapital, talent i regulaciju te se legitimira kao treći pol između američkog i kineskog AI-modela, odlučna da tehnologiju iskoristi za gospodarski rast, zelenu tranziciju i društveno odgovornu primjenu. Premalo ili prekasno? Nećemo morati čekati previše dugo da saznamo odgovor.
Naravno, zadnja stepenica nije samo u stvaranju infrastrukture i okvira razvoja nego i u edukacijama dostupnima velikom broju ljudi. Osobno sam u zadnjih par godina učestvovao u nizu takvih aktivnosti, a pratim ih i na svjetskoj razini. U kontaktu sam i sa nekim Afričkim institucijama koje provode AI edukacije širokih razmjera. Svijest koja se tek sada kod nekih javlje je da se pismenost o umjetnoj inteligenciji ne svodi na ovladavanje alatima, nego na razvoj dubljih metakognitivnih vještina. Ona ne zamjenjuje kritičko mišljenje; ona ga razotkriva i unapređuje. Jedna od posljedica drugoga reda su i neki novi proizvodi koji mogu nastati, kao i politike koje će ih poticati. Npr. za one koji ne budu dovoljno brzo razvili AI pismenost, možda će morati biti uvedeno osiguranje od gubitka posla zbog AI-ja. Ili hoće li se uskoro dogoditi da burze uvode indikator automatizacijskog rizika uz svaku dionicu?
I za kraj, nešto što sam već primijetio u tragovima u nekim industrijama koje pratim, su reakcije na razne trendove automatizacije i personalizacije. Donekle neočekivana prednost ovih partnerstva s AI-jem bila je ponovno otkrivanje užitka istraživanja. U svijetu opsjednutom optimizacijom i učinkovitošću, postavljati pitanja bez unaprijed zadanih odgovora iznimno je oslobađajuće.
Aco Momčilović je završio psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Executive MBA na Cotrugli Business School. Trenutačno je doktorand na Sveučilištu u Dubrovniku – Digitalno gospodarstvo.
Trenutno je gostujući profesor na Swiss School of Business and Management, gdje predaje upravljanje ljudskim resursima, organizacijsko ponašanje i primjenu umjetne inteligencije u poslovanju.
Kreator je i istraživač koncepta Nacionalnog AI kapitala te suosnivač i sudirektor Globalnog instituta za etiku umjetne inteligencije, osnovanog u Parizu 2021. godine. U 2024. pridružuje se Hrvatskoj udruzi za umjetnu inteligenciju kao član Upravnog odbora i globalni voditelj AI SIG-a pri IPMA-i. Osnivač je projekata AI Art Singularity i AI Business Hackathon.
Forbes Hrvatska
